Eto dva primjera

GODIŠNJA DOBA

U proljeće rastu imena cvijeća.
Neka zaboravljam, nekih se sjećam.
Ljeto se lijeno sunča na plaži.
Zimi ga uzalud tamo tražim.
Od voća jesen ima lice.
U oblacima lastavice.
Zimi je zima skoro svima.
Zimi je čak i zimi zima.

Zvonimir Balog

LJUBAV

MALI je medo razljutio mamu medvjedicu i ona ga je istjerala iz brloga. Išao medo tužan šumom, išao i brundao si u bradu, a kad se umorio neveselo je sjeo na stari panj. Zapuhnuo vjetrić i stao plesati oko njega.
- Što si se pokunjio, medvjediću? - upitao vjetrić brundavca, igrajući se njegovom svilenom dlakom.
- Nitko me ne vo-o-o-li-zacvilio je medo, okrećući glavu od nasrtljivog povjetarca. Evo, ni ti me ne voliš, kad mi ne daš mira!
- A zašto da te volim?- čudio se vjetrić. Nikakvo mi dobro nisi učinio - reče, puhne medi u obraze i odleti dalje.
A medo ostao još tužniji.
Prolazio onuda mrav, vidio žalosnog medvjedića i upitao ga:
- Zašto si tužan, medvjediću?
- Nitko me ne voli - zajeca medo, a sitne mu se oči napune suzama.
- Ja te volim - rekao je mrav.
- A zašto?- zinuo je medo i šapicom obrisao suzu.
- Nisi mi zgazio mravinjak jučer kad si plesao svoj medvjeđi ples - odgovori mrav i ode po šumskom puteljku.
A medo ostane uzdišući dalje. Na nedaleku granu sjela grmuša. Cvrkutala je nešto i ugledala medvjedića koji je spustio glavicu i šmrcao, šmrcao….
- Zašto si tužan medvjediću? - upita ga ptičica.
- Tužan sam, jer me samo mrav voli - odgovori medo.
- Pa i ja te volim! - zacvrkuće grmuša.
- Kako to? - živne medo, znatiželjno gledajući u nju.
- Jučer si tresao stablo i nisi stresao moje gnijezdo u kojem su jaja! - reče ptica, pa odleti.
Medo šapicom obriše i drugu suzu. Očice su mu sada bile malo sjajnije, ali je i dalje bio tužan. Iz skrivene dublje u dnu starog hrasta proviri mladi puh. Ugleda medvjedića i zapita:
- Hoćeš li se igrati sa mnom?
- Neću! - reče medvjedić - vidiš da sam žalostan.
- A zašto si žalostan?
- Nitko me ne voli - šmrcne medo, ali se brzo ispravi - vole me samo mrav i ptičica…
- Pa i ja te volim! - kaže mali puh i iziđe iz skrovišta.
- A zašto? - začudi se medo, a očice mu jače zasjaše.
- Jučer nisi na krčevini pojeo sve jagode. I meni si ostavio malo - odgovori puh i začas nestane u zelenim granama.
A medo je i dalje sjedio na panju, lupkao nožicama i trljao šapicom nosić. Na trenutak je zadrijemao, a kad je otvorio oči pred njim je stajala mama medvjedica. Tuga ode kao rukom odnesena. Dok se stiskao uz mamino meko krzno, tiho je pitao:
- Zar me ti voliš, mama?
- Kakvo pitanje! - pljesnula je šapama medvjedica - pa jasno da te volim - reče, privijajući čvršće svog malog sina.
Kao dvije zvjezdice sjale su sada medine oči.
- A zašto me voliš? - pitao je bez daha.
- Zašto? - čudila se medvjedica - pa volim te, jer te volim…
Medvjedić, još malo prije tako tužan, sretno je mislio:
JEDINO ME MOJA MAMA VOLI SAMO ZATO- JER ME VOLI!

Anđelka Martić